kako_se_radjala_demokracija_u_skoli_norveska-_clanak.gif | |
File Size: | 372 kb |
File Type: | gif |
ucenje_prema_ugovorunorveska-ii.dio.gif | |
File Size: | 197 kb |
File Type: | gif |
engleski_obrazovni_sustav_-_clanak_i.dio.pdf | |
File Size: | 1074 kb |
File Type: |
engleski_obrazovni_sustav_ii.dio.pdf | |
File Size: | 977 kb |
File Type: |
joja_ricov_-_vjesnik-dpjh-5.pdf | |
File Size: | 2172 kb |
File Type: |
veza_izmedu_skolskog_kurikuluma_i_kritickog_misljenja__-clanak_sn.doc | |
File Size: | 76 kb |
File Type: | doc |
pogled_iza_proljeca_ivana_galeba.doc | |
File Size: | 5294 kb |
File Type: | doc |
instrukcije-_kruh_naš_svagdašnji.doc | |
File Size: | 29 kb |
File Type: | doc |
finski_obrazovni_sustav_1.dio.pdf | |
File Size: | 179 kb |
File Type: |
|
|
O IZBORU KNJIGA
“Neke knjige treba okusiti, druge progutati, a samo neke sažvakati i svariti.”Pol Elijar
Izbor knjiga nije određen po nekom zadatku, cilju. On je naprosto neki moj unutarnji naboj, intuicija. Naravno tu će biti knjiga (romana, pripovijetki, poezije) bez kojih ne bih mogla zamisliti sebe kao ljudsko biće i koje su sigurno zaslužne za puninu moje duše i mog bića. Ne bih mogla zamisliti svoj književni svijet bez romana Dostojevskog, Selimovića, Krleže i Desnice. Bez njih bilo bi pola mene. Oni su me počeli izgrađivati već nakon prvog susreta (u gimnaziji) i traju sa mnom i danas.
Ostali naslovi su intuicija iz različitih perioda moga života. Kao osoba koja čita cijeli svoj život, od trenutka kad sam naučila čitati, nasljeđujući ljubav prema knjizi od oca koji je knjigu doživljavao kao „debela pisma prijatelju“(Knjige su debela pisma prijateljima, Jean Paul Sartre), zatim kao studentica književnosti, pa kao profesorica književnosti mogu slobodno reći kako je tisuću „pisama“ prošlo kroz moje ruke. Neka su ostavila trag, neke brazdu ili su samo dodirnule površinu. Zato je izbor intuicija, sjećanja moje duše.
Nadam se, voljela bih vjerovati kako će vas (pri tome najviše mislim na moje učenike) neki naslovi ponukati, privući te ćete uzeti i vi to „debelo pismo prijatelja“ u ruke i shvatiti kako imate toliko različitih prijatelja koji mogu doći do svakog djelića vaše duše i polako stvarati „puninu“ koja nam je svima potrebna, poglavito u ovom današnjem okrutno materijalističkom svijetu u kojem živimo.
S obzirom da posljednjih godina u izboru moga čitanja manje prevladava beletristika, a više popularna pedagogija i psihologija, zasigurno će se naći i takvi naslovi koji će biti interesantni mojim kolegama jer svi ti naslovi upravo dotiču segmente našeg rada, nastavni proces, odnosno izvođenje nastavnog procesa. Ovi naslovi nalazit će se u linku Nastava HJ.
Povijest je učiteljica života. Povijest, moja druga velika ljubav. I takva će se djela naći na listi. Povijest iz koje bez obzira u kojem je obliku prikazana (romansirana) možemo uvijek ponešto naučiti.
Stoga onima koji posegnu za nekim od mojih izabranih naslova svakako želim užitak, ugodu, ali i poučno čitanje.
zdenka blaslov
TVRĐAVA- Meša Selimović
Romani Meše Selimovića Derviš i smrt i Tvrđava nikoga tko ih pročita ne mogu ostaviti ravnodušnim. Nakon čitanja Derviša i smrti, kao školske lektire, znala sam kako moram pročitati još romana ovog pisca. I tako se dogodila Tvrđava. Koliko nam Derviš ostavlja gorak okus u ustima toliko nas Tvrđava obuzima milinom, topi svojim glavnim likom Ahmetom Šabom. I dogodila se neraskidiva ljubav između mene i Selimovića, između mene i Tvrđave. Često je čitam. Ne kao prvi, drugi ili peti put. Ne od početka. Čitam dijelove i tako punim svoju dušu plemenitošću i ljubavlju. I sam Selimović je u jednom razgovoru rekao kako je Derviš mržnja, a Tvrđava ljubav prema samom sebi (objasnio je to zašto i kako) i uvijek to osjetim. Opijaju me njegove rečenice tako jednostavne, a pune mudrosti. Selimovićev način pisanja za mene je ideal pisanja. To je ono za čim sam tragala još od prvih svojih pročitanih redaka. I beskrajno se divim toj mudrosti koja osobito u Tvrđavi dolazi iz tako jednostavnih rečenica. A upravo sve što je u njima sadržano i nije tako jednostavno.
U ovom romanu pobjedila je ljubav, ljubav koja je put do ostvarivanja samog sebe. Ljubav koja je uzimanje i davanje, praštanje i stradanje. Ljubav koja nam je najbliže srodstvo. Ona nas ujedinjuje, a mi je ne vidimo u sebi jer smo otuđeni od sebe, svoje biti, nesigurni i ispunjeni strahom. Ne znamo voljeti iako znamo da je ljubav u nama, a ne izvan nas. I tu su Ahmet Šabo i njegova Tijana koji nas svemu tome pouče ne zavideći i ne želeći da ono ružno pobijedi u njima. Cijeli je život potraga za sobom.
Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćimu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Tvrđava je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je „svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija“, zatvorena sama u sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u kaotičnu stvarnost svijeta, početak individualiziranog razvitka, otvaranje mogućnosti stvarnih ljudskih vrijednosti.
Tvrđava je ispunjena vjerom u ljubav koja se shvaća kao most što vezuje ljude bez obzira na raznolikost uvjerenja, civilizacija i ideologija.
I. dio – Djestarske močvare
-Hoćim – Rusija
Ahmet Šabo – vraća se kući zajedno s Mula Ibrahin (vojni pisar). Povratak je
trajao 3 mjeseca, sprijateljili se, spasio je muli život.
-Sjećanja na Hoćim – bitka –poraz (silovanje seljanki od strane nekih Sarajlija)
-Otišlo ih 10, dvojica i Ahmet Šabo se vratili
- Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
- A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruživao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu.
Mula Ibrahim:... rat, ni glupo. Ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova poklali bi se među sobom. Zato svaka pametna carevina, traži neki Hoćim, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete ni od poraza ni od pobjede? Jer ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčije.
-promjena ljudi kroz rat: ...kao da ih je rat dugo kužio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.
-Student Ramiz... Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tovarenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
- ...tajna se duže pamti nego jasna istina.
II. dio – Tuga i smijeh
-...a slušanje je važnije od razumijevanja. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samom sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pod mukom saznanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačno riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku prepoznaješ na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili još nešto važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
-...Ime joj je Tijana, kći pokojnog Miće Bjelotrepića, hrišćanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronađenih ubica.
-...Ali nisam ja birao prilike, nisu ni prilike mene, sreli smo se, kao ptica i oluja.
AHMET ŠABO (radi kod Mula Ibrahima – piše molbe, pisma , tužbe)
-... Nije me bilo u vlastitim uspomenam..
-...I nije ovo učinio iz zahvalnosti, već iz ljubavi: usnio me u srcu, srećan što postoji takav čovjek na svijetu, i što je baš on na mene naišao. Jer, lakše je naići na rđava, ima ih mnogo više.
-...Znaš li što je najljepše u životu? Želja prijatelju. (Mula Ibrahim)
-...Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
-...Čovjek se navikne na svaki smrad.
III. dio – Sreća, ipak
- autobiografski elementi
Ahmet i Tijana iščekuju dijete.
-... Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene (o
svojim roditeljima)
-...Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode.
-...Ni haljinu ne valja krpati, a kamoli ljubav. Bolje je otići (Tijana)
-...Crno je Mula Ibrahime, u teškim vremenima živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glavejoš teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne (Šehaga)
-...Boj se svega, ne budi ono što si!
Nisam mogao pristati na takvo beznađe, postoji valda i neka druga mogućnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajedničko mučno iskustvo, koje je zagađivalo život.
-...Žena više voli nježnu riječ, makar bila glupa, nego pametnu, ako je gruba.
-To malo lukavstvo, kojim ublažava svoje nezadovoljstvo, otklanjajući moje, skrenulo mi je misli prema onom trećem, prisutnom, a nevidljivom, što nas već mjesecima drži u napetosti, i prisiljava da ga uplićemo u svoj život, da svoj put i svoja htjenja određujemo prema njemu.
-Zbog njega, i zbog nje, moram izaći iz ove sobe. Zbog njega i zbog nje, otići ću na to vražje sijelo. I biću pametan, i biću lukav.(poziv na sijelo kod Hadži Duhotina –za sudionike rata)
-...Svako se rađa sa svojom srećom.
-...oženi se ! rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo jer nameće obaveze... Najčvršće od svih: obaveze ljubavi
IV. dio – Neprijateljska zemlja
Ahmet i Mula-Ibrahim odlaze na sijelo kod hadži Duhotine. Ahmet se nada poboljšanju svog položaja jer su na sijelu svi utjecajni ljudi, no sve nade padaju u vodu nakon što ga je skot Džemal Zafranije navukao da govori ono što misli - istinu, tj. da na sijelu nisu pozvani oni koji to najviše zaslužuju. Te iste noći, Ahemt je pretučen i ponižen od nepoznatog napadača. Kući ga dovodi Mahmut Neretljak
... Kad ću živjeti Mula Ibrahime ako se budem uvijek bojao.
...Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga uspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan cilj u životu- da uspije...(o Džemal Zafraniju)
... Mi sanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati tuđe i svoje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo i pogledamo se zaprepašteno. Šta se to dogodilo s našim snovima?
... San je ono što se želi, a život je buđenje.
...Sve će proći... Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost. Proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? ( misli na ružne stvari)
...Govorio sam iz prkosa, da naljutim zafraniju, a onda nisam htio da se povučem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na kocu, usmjerio me tačno kako je smislio, i pustio me da se igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvije je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
...Groznica me tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek kao olakšicu, i naprežući se lovio je teturavo, da je prinesem rasječenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporište.
V. dio – Prazan prostor
Preplašeni Mula-Ibrahim otpustio je Ahmeta. Ahmet tek poslije deset dana izlazi iz kuće. Bezuspješno traži posao, ali za njega nema posla nakon sjela kod hadži Duhotine.
... Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo
... Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestajao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi, ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski! Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.
VI. dio – Čudno ljeto
Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
Sve drugo je laž
Ili smrt.
Savršeni ljudi su u grobu
Pa i to više nisu ljudi.
Bećir Toska.- hajduk
Serdar Avdaga- radi za vlast
...Što je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u što upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mom životnom putu i o mojoj sudbini i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročiti red ovoga svijeta. Ne odlučujemo već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.
..................................
Dalje prepuštam vama otkrivanje ljepote ovog romana.
(ZDENKABL)
Romani Meše Selimovića Derviš i smrt i Tvrđava nikoga tko ih pročita ne mogu ostaviti ravnodušnim. Nakon čitanja Derviša i smrti, kao školske lektire, znala sam kako moram pročitati još romana ovog pisca. I tako se dogodila Tvrđava. Koliko nam Derviš ostavlja gorak okus u ustima toliko nas Tvrđava obuzima milinom, topi svojim glavnim likom Ahmetom Šabom. I dogodila se neraskidiva ljubav između mene i Selimovića, između mene i Tvrđave. Često je čitam. Ne kao prvi, drugi ili peti put. Ne od početka. Čitam dijelove i tako punim svoju dušu plemenitošću i ljubavlju. I sam Selimović je u jednom razgovoru rekao kako je Derviš mržnja, a Tvrđava ljubav prema samom sebi (objasnio je to zašto i kako) i uvijek to osjetim. Opijaju me njegove rečenice tako jednostavne, a pune mudrosti. Selimovićev način pisanja za mene je ideal pisanja. To je ono za čim sam tragala još od prvih svojih pročitanih redaka. I beskrajno se divim toj mudrosti koja osobito u Tvrđavi dolazi iz tako jednostavnih rečenica. A upravo sve što je u njima sadržano i nije tako jednostavno.
U ovom romanu pobjedila je ljubav, ljubav koja je put do ostvarivanja samog sebe. Ljubav koja je uzimanje i davanje, praštanje i stradanje. Ljubav koja nam je najbliže srodstvo. Ona nas ujedinjuje, a mi je ne vidimo u sebi jer smo otuđeni od sebe, svoje biti, nesigurni i ispunjeni strahom. Ne znamo voljeti iako znamo da je ljubav u nama, a ne izvan nas. I tu su Ahmet Šabo i njegova Tijana koji nas svemu tome pouče ne zavideći i ne želeći da ono ružno pobijedi u njima. Cijeli je život potraga za sobom.
Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćimu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Tvrđava je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je „svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija“, zatvorena sama u sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u kaotičnu stvarnost svijeta, početak individualiziranog razvitka, otvaranje mogućnosti stvarnih ljudskih vrijednosti.
Tvrđava je ispunjena vjerom u ljubav koja se shvaća kao most što vezuje ljude bez obzira na raznolikost uvjerenja, civilizacija i ideologija.
I. dio – Djestarske močvare
-Hoćim – Rusija
Ahmet Šabo – vraća se kući zajedno s Mula Ibrahin (vojni pisar). Povratak je
trajao 3 mjeseca, sprijateljili se, spasio je muli život.
-Sjećanja na Hoćim – bitka –poraz (silovanje seljanki od strane nekih Sarajlija)
-Otišlo ih 10, dvojica i Ahmet Šabo se vratili
- Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
- A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruživao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu.
Mula Ibrahim:... rat, ni glupo. Ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova poklali bi se među sobom. Zato svaka pametna carevina, traži neki Hoćim, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete ni od poraza ni od pobjede? Jer ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčije.
-promjena ljudi kroz rat: ...kao da ih je rat dugo kužio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.
-Student Ramiz... Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tovarenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
- ...tajna se duže pamti nego jasna istina.
II. dio – Tuga i smijeh
-...a slušanje je važnije od razumijevanja. Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samom sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pod mukom saznanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačno riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku prepoznaješ na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili još nešto važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
-...Ime joj je Tijana, kći pokojnog Miće Bjelotrepića, hrišćanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronađenih ubica.
-...Ali nisam ja birao prilike, nisu ni prilike mene, sreli smo se, kao ptica i oluja.
AHMET ŠABO (radi kod Mula Ibrahima – piše molbe, pisma , tužbe)
-... Nije me bilo u vlastitim uspomenam..
-...I nije ovo učinio iz zahvalnosti, već iz ljubavi: usnio me u srcu, srećan što postoji takav čovjek na svijetu, i što je baš on na mene naišao. Jer, lakše je naići na rđava, ima ih mnogo više.
-...Znaš li što je najljepše u životu? Želja prijatelju. (Mula Ibrahim)
-...Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
-...Čovjek se navikne na svaki smrad.
III. dio – Sreća, ipak
- autobiografski elementi
Ahmet i Tijana iščekuju dijete.
-... Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene (o
svojim roditeljima)
-...Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode.
-...Ni haljinu ne valja krpati, a kamoli ljubav. Bolje je otići (Tijana)
-...Crno je Mula Ibrahime, u teškim vremenima živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glavejoš teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne (Šehaga)
-...Boj se svega, ne budi ono što si!
Nisam mogao pristati na takvo beznađe, postoji valda i neka druga mogućnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajedničko mučno iskustvo, koje je zagađivalo život.
- ...Šta bi prvo savjetovao čovjeku kojem želiš dobro? Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini... Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro, bio bi: ne „govori uvijek ono što misliš.
-...Žena više voli nježnu riječ, makar bila glupa, nego pametnu, ako je gruba.
-To malo lukavstvo, kojim ublažava svoje nezadovoljstvo, otklanjajući moje, skrenulo mi je misli prema onom trećem, prisutnom, a nevidljivom, što nas već mjesecima drži u napetosti, i prisiljava da ga uplićemo u svoj život, da svoj put i svoja htjenja određujemo prema njemu.
-Zbog njega, i zbog nje, moram izaći iz ove sobe. Zbog njega i zbog nje, otići ću na to vražje sijelo. I biću pametan, i biću lukav.(poziv na sijelo kod Hadži Duhotina –za sudionike rata)
-...Svako se rađa sa svojom srećom.
-...oženi se ! rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo jer nameće obaveze... Najčvršće od svih: obaveze ljubavi
- ...Nije važno što se dešava u svijetu, nije važno što će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli
IV. dio – Neprijateljska zemlja
Ahmet i Mula-Ibrahim odlaze na sijelo kod hadži Duhotine. Ahmet se nada poboljšanju svog položaja jer su na sijelu svi utjecajni ljudi, no sve nade padaju u vodu nakon što ga je skot Džemal Zafranije navukao da govori ono što misli - istinu, tj. da na sijelu nisu pozvani oni koji to najviše zaslužuju. Te iste noći, Ahemt je pretučen i ponižen od nepoznatog napadača. Kući ga dovodi Mahmut Neretljak
... Kad ću živjeti Mula Ibrahime ako se budem uvijek bojao.
...Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga uspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan cilj u životu- da uspije...(o Džemal Zafraniju)
... Mi sanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati tuđe i svoje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo i pogledamo se zaprepašteno. Šta se to dogodilo s našim snovima?
... San je ono što se želi, a život je buđenje.
...Sve će proći... Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost. Proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? ( misli na ružne stvari)
...Govorio sam iz prkosa, da naljutim zafraniju, a onda nisam htio da se povučem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na kocu, usmjerio me tačno kako je smislio, i pustio me da se igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvije je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
...Groznica me tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjećao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek kao olakšicu, i naprežući se lovio je teturavo, da je prinesem rasječenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporište.
V. dio – Prazan prostor
Preplašeni Mula-Ibrahim otpustio je Ahmeta. Ahmet tek poslije deset dana izlazi iz kuće. Bezuspješno traži posao, ali za njega nema posla nakon sjela kod hadži Duhotine.
... Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo
... Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestajao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi, ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski! Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.
VI. dio – Čudno ljeto
Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
Sve drugo je laž
Ili smrt.
Savršeni ljudi su u grobu
Pa i to više nisu ljudi.
Bećir Toska.- hajduk
Serdar Avdaga- radi za vlast
...Što je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u što upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mom životnom putu i o mojoj sudbini i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročiti red ovoga svijeta. Ne odlučujemo već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.
..................................
Dalje prepuštam vama otkrivanje ljepote ovog romana.
(ZDENKABL)
IDIOT – Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Značenje riječi idiot:
1. Idiot, idiotizam – grč.(idiotes – nestručnjak, neznalica, šeprtlja; privatan, samostalan) 1.slaboumnost, tupoglavost, blesavost, glupost; 2.gram. osobitost, osebujnost u govoru, narječju; idiot – slaboumnik, tupoglavac, glupan, priglup čovjek; blesan; duševno zaostao čovjek
2. „Idiot je u atenskoj demokraciji podrazumijevao osobu koja se bavila isključivo samo sobom, svojim privatnim (unutrašnjim) problemima kao suprotnost javim i poslovnim interesima. Idiotizam je smatran za prirodno stanje u kojem su sve osobe rođene, aformalno obrazovanje je gradilo čovjeka. 'Idiot' je izvorno označavao laika ili osobu bez neke stručne vještine, te osobu s mentalnim nedostatkom u nemogućnosti da normalno razmišlja. Odbijanje sudjelovanja u javnom životu, kao što je demokratska vlast u polisu, smatrano je nečasnim, a idioti su smatrani kao ljudi s lošim promišljanjima o javnim i političkim pitanjima. Vremenom se pojam idiota udaljio od svoje izvorne konotacije i danas označava individuu s mentalnim zaostatkom i lošom procjenom, odnosno glupom osobom. Nažalost, danas mnogi razumiju upravo samo to značenje riječi idiot
3. Međutim toj jednoj riječi Dostojevski je dao novo značenje i upoznao nas dubinski s njom. „Život je unutar nas, a ne izvan“ piše Dostojevski u jednom pismu svom bratu.
U našem prvom susretu s Dostojevskim svi se susrećemo s romanom Zločin i kazna iz vrlo jednostavnog razloga, školska lektira. No, roman Zločin i kazna na mene je ostavo dojam koji je tražio čitanje drugih romana Dostojevskog. Među tim drugim, dogodio se roman Idiot koji i danas, u mom popisu top djela, drži sami vrh. U ono, tinejdžersko, gimnazijsko doba, fascinirao me lik kneza Miškina, od kog sam naučila što znači riječ altruizam u pravom značenju te riječi. Knez Miškin, duša je od čovjeka, kojeg zbog dubine duše drže idiotom. I nitko to nije mogao tako dobro uobličiti u priču kao što je to učinio Dostojevski. I tako sve do danas. Knez Miškin je i dalje pri samom vrhu ljestvice. Ispred njega je samo lik Ahmeda Šabe iz Selimovićeve Tvrđave.
Tko je Lav Nikolajevič Miškin?
Podrijetlom je knez, ali siromašni knez. Osim što je knez, on je također i dobar čovjek. Čovjek koji ne poznaje ni laž ni gramzljivost. Čovjek koji kada govori nikad ne laže pa drži kako ni drugi to ne rade. Zbog toga ispada naivan. Zbog toga ispada idiot. Svima vjeruje, vjeruje u dobrotu ljudske duše, u neiskvarenost. On se vraća u Rusiju nakon dugog izbivanja (liječenje u Švicarskoj). Knez Miškin ne zna što znači materijalno. Njega to ne interesira. Povratkom u Rusiju on ulazi u salon - metaforu visokog društva u kojem, kako će se vidjeti na kraju, ljudi poput njega nemaju što tražiti. On postaje „maskota“svih njih; istovremeno mu se dive i mrze ga. No, oni počinju ovisiti o knezu, jer će knez ipak, svakome od njih, promijeniti, na određeni način, život. Ponizno ali prevrtljivo okruženje, iskrivljeni ljubavni četverokut koji će rezultirati tragedijom odvest će i njega samoga »na drugu stranu«, u izgubljenost i previranja vlastitog unutarnjeg svijeta.
Dostojevski ga je prikazao kao idealnog čovjeka, apsolutno divno biće, odnosno čovjeka čija dobrota i čovječnost nisu od ovoga svijeta. Takav čovjek neizbježno postaje društveni idiot, žrtva konteksta u kojem živi, žrtva ljudi s kojima dolazi u doticaj. Knez Miškin ne zna što znači materijalno. Njega to ne interesira. On u sebi nosi samo dobre i pozitivne osobine.
Priča o knezu Miškinu u svakom je slučaju vrlo zanimljiva. Ako se roman promatra kao cjelina sastavljena od dva dijela: odnos društva prema Miškinu i knežev odnos prema društvu onda se upravo može postaviti pitanje tko je tu uopće idiot, knez Miškin ili rusko društvo onog vremena koje Dostojevski tako žestoko kritizira stavljajući mu nasuprot kneza Miškina – idiota.
U svakom slučaju priču o knezu Miškinu treba pročitati jer se ne zaboravlja tako lako.
.
nekoliko citata iz romana
A znate l' što?- vatreno prihvati knez –eto, vi ste to primijetili, i to svi, zbilja, isto tako primjećuju kao i vi, stroj je za to izmišljen, ta giljotina. Ali meni baš tada dođe u glavu misao: a što onda ako je tako još gore? Vama je to smiješno, vama se to čini besmisleno, ali uz neku uobrazilju sinut će u glavu i takva misao. Pomislite: ako je na primjer mučenje; pritom ima stradanja, rana, muke tjelesne, sve to dakle odvraća od duševnog stradanja, tako da te muče samo rane dok ne umreš. A glavna najljuća bol možda i nije u ranama, nego u tome što znaš pouzdano da će evo za sat, zatim za deset minuta, zatim za pol minute, zatim sada, zatim odmah – izletjeti duša iz tijela i da više nikad nećeš biti čovjek i da je to sigurno; glavna je stvar da je to sigurno. Eno kad položiš glavu pod sam nož i čuješ kako ti se nož oklizuje nad glavom, ta ti je četvrtina sekunde najstrašnija...
Živci su mu bili teško napeti i uznemireni, a u isto vrijeme je osjećao i neobičnu potrebu za samoćom. Htio je biti sam pa da se preda toj bolnoj napetosti, potpuno pasivno, ne tražeći ni najmanjeg izlaza. Bilo mu je odvratno i nije htio rješavati pitanja što mu dušu i srce pritiskivahu.
Razmišljaše , između ostalog, o tome kako je u njegovom epileptičnom stanju postojao jedan stupanj već skoro pred samim napadom (ako bi napad dobivao na javi), kad bi, usred neke tuge, duševnog mraka, pritiska, njegov mozak u trenutcima najednom čisto planu, pa bi se neobično jako naprezale sve njegove životne snage. Osjećanje života, samosvijesti, skoro bi se udeseterostručilo u tim trenutcima, koji bi trajali koliko munja. Um i srce bi mu se obasjavali neobičnom svjetlošću: sve sumnje njegove, svi nemiri, čisto bi se odjednom smirili, prelazili bi u nekakvo najviše spokojstvo puno jasne, harmonične radosti i nade, ispunjeno razumom i shvaćanjem najdubljih uzroka.
Svaka ruska nezgoda i nedaća izaziva u njega smijeh, samo što ga ne ushićuje. On mrzi narodne običaje, rusku povijest, sve. Tu kivnost na Rusiju neki su naši liberali, sve donedavno, smatrali, tako reći, pravom ljubavlju prema domovini i dičili se time kako tobože vide bolje od drugih kakva treba biti ta ljubav; ali sad su već postali otvoreniji pa su se počeli sramiti čak i riječi ljubav prema domovini, čak su i sam taj pojam protjerali i izbacili kao nešto štetno i bezvrijedno.
Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam.
Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.
I zaista, ništa nije nemilije nego biti, na primjer, bogat, od čestita roda, pristojnog izgleda, dobro obrazovan, bistar, pa i dobar, a u isti mah nemati nikakva dara, nikakve osobitosti, pa niti magije, niti jedne vlastite ideje, biti sasvim onakav "kao i svi." Imaš bogatstva, ali nije Rothschildovo; ime ti je čestito, ali se nije nikada ničim proslavilo; izgled je pristojan, ali slabo izrazit; obrazovanje ti je dobro, ali ne znaš na što ga upotrijebiti; imaš pameti, ali bez svojih ideja; imaš srca ali bez velikodušnosti, i tako dalje, i tako dalje u svakom pogledu. Takvih ljudi ima na svijetu sva sila, pa i kudikamo više nego što se čini; oni se dijele, kao i svi ljudi, na dvije glavne vrste: jedni su ograničeni, drugi "mnogo pametniji". Prvi su sretniji.
Ograničenomu "običnomu" čovjeku nije, na primjer, ništa lakše nego uobraziti da je neobičan i originalan čovjek, pa bez ikakva kolebanja uživati u tome. Neke su naše gospođice samo ošišale kosu, natakle modre naočale i nazvale se nihilisticama, pa se odmah uvjerile da su onoga časa kad su natakle naočale stekle svoja vlastita "načela". Netko osjeti u srcu makar i trenutak kakvog općeg čovječanskog i dobrog čuvstva, i odmah se uvjerava da nitko više ne osjeća ovako kao on, da je on prvak u općem napretku. Netko opet na riječ prihvati koju misao ili pročita stranicu bilo čega bez početka i bez kraja, i odmah vjeruje da su to njegove "vlastite misli", i rodile su se u njegovu vlastitom mozgu. Bezobraština i naivnosti, ako se može tako reći, dotjeruje u takvim zgodama do čuda; sve je to nevjerojatno, ali se nalazi svaki čas.[...]
Djelatno lice u našoj pripovijesti, Gavrila Ardalionovič Ivolgin, bio je druge vrste; bio je od onih "kudikamo pametnijih" ljudi, premda je sav, od glave do pete bio zaražen željom za originalnošću. Ali ta je vrsta, kako smo već primijetili gore, mnogo nesretnija od prve vrste. To i jest ono da uman "običan" čovjek, sve ako i uobrazi usput (a možda i cijeli život) da je genijalan i najoriginalniji čovjek, ipak zadržava u svojem srcu crva sumnje, koji ga dovodi do toga da umni čovjek završava katkad s potpunim očajem; a ako se pokorava, već se sasvim otrovao sujetom koju je unio u sebe. Nego mi smo svakako uzeli krajnost: u silnoj većini te umne vrste ljudi, ne zbiva se to nipošto ovako tragično; samo se pri kraju života kvare jetra manje ili više, to je sve. No ti se ljudi ipak katkada, prije nego što se smiruju, kočopere jako dugo, od mladosti do onoga doba koje se pokorava, a od želje za originalnošću.
Događaju se čak i čudni slučajevi: od želje za originalnošću gdjekoji će se čestiti čovjek nakaniti i na zlo djelo; zbiva se čak i to da gdjekoji od tih nesretnika nije samo čestit, nego i dobar, providnost svojoj obitelji, uzdržava i hrani svojim radom čak i tuđe, ne samo svoje, pa eto, za cijeloga se života ne može smiriti! Njemu nije nikako umirujuća i utješna misao što je tako dobro obavio svoje čovječanske dužnosti; ona ga, naprotiv, još i ljuti: "Evo", kaže, "u što sam utukao sav svoj život, evo što mi je sputalo i ruke i noge. Evo što mi je smetalo da nisam pronašao barut! Da nije bilo toga, ja bih možda i svakako bio otkrio barut ili Ameriku - ne znam još pouzdano što, ali nešto bih bio otkrio svakako!" Najvažnije je u te gospode što oni za cijeloga života ne mogu dokučiti pouzdano što bi zapravo trebali otkriti i što oni zamalo da nisu otkrili: barut ili Ameriku? Ali muke i jada za onim što se otkriva ima u njih zaista koliko u Kolumba ili Galileja."
Zdenka Blaslov
Značenje riječi idiot:
1. Idiot, idiotizam – grč.(idiotes – nestručnjak, neznalica, šeprtlja; privatan, samostalan) 1.slaboumnost, tupoglavost, blesavost, glupost; 2.gram. osobitost, osebujnost u govoru, narječju; idiot – slaboumnik, tupoglavac, glupan, priglup čovjek; blesan; duševno zaostao čovjek
2. „Idiot je u atenskoj demokraciji podrazumijevao osobu koja se bavila isključivo samo sobom, svojim privatnim (unutrašnjim) problemima kao suprotnost javim i poslovnim interesima. Idiotizam je smatran za prirodno stanje u kojem su sve osobe rođene, aformalno obrazovanje je gradilo čovjeka. 'Idiot' je izvorno označavao laika ili osobu bez neke stručne vještine, te osobu s mentalnim nedostatkom u nemogućnosti da normalno razmišlja. Odbijanje sudjelovanja u javnom životu, kao što je demokratska vlast u polisu, smatrano je nečasnim, a idioti su smatrani kao ljudi s lošim promišljanjima o javnim i političkim pitanjima. Vremenom se pojam idiota udaljio od svoje izvorne konotacije i danas označava individuu s mentalnim zaostatkom i lošom procjenom, odnosno glupom osobom. Nažalost, danas mnogi razumiju upravo samo to značenje riječi idiot
3. Međutim toj jednoj riječi Dostojevski je dao novo značenje i upoznao nas dubinski s njom. „Život je unutar nas, a ne izvan“ piše Dostojevski u jednom pismu svom bratu.
U našem prvom susretu s Dostojevskim svi se susrećemo s romanom Zločin i kazna iz vrlo jednostavnog razloga, školska lektira. No, roman Zločin i kazna na mene je ostavo dojam koji je tražio čitanje drugih romana Dostojevskog. Među tim drugim, dogodio se roman Idiot koji i danas, u mom popisu top djela, drži sami vrh. U ono, tinejdžersko, gimnazijsko doba, fascinirao me lik kneza Miškina, od kog sam naučila što znači riječ altruizam u pravom značenju te riječi. Knez Miškin, duša je od čovjeka, kojeg zbog dubine duše drže idiotom. I nitko to nije mogao tako dobro uobličiti u priču kao što je to učinio Dostojevski. I tako sve do danas. Knez Miškin je i dalje pri samom vrhu ljestvice. Ispred njega je samo lik Ahmeda Šabe iz Selimovićeve Tvrđave.
Tko je Lav Nikolajevič Miškin?
Podrijetlom je knez, ali siromašni knez. Osim što je knez, on je također i dobar čovjek. Čovjek koji ne poznaje ni laž ni gramzljivost. Čovjek koji kada govori nikad ne laže pa drži kako ni drugi to ne rade. Zbog toga ispada naivan. Zbog toga ispada idiot. Svima vjeruje, vjeruje u dobrotu ljudske duše, u neiskvarenost. On se vraća u Rusiju nakon dugog izbivanja (liječenje u Švicarskoj). Knez Miškin ne zna što znači materijalno. Njega to ne interesira. Povratkom u Rusiju on ulazi u salon - metaforu visokog društva u kojem, kako će se vidjeti na kraju, ljudi poput njega nemaju što tražiti. On postaje „maskota“svih njih; istovremeno mu se dive i mrze ga. No, oni počinju ovisiti o knezu, jer će knez ipak, svakome od njih, promijeniti, na određeni način, život. Ponizno ali prevrtljivo okruženje, iskrivljeni ljubavni četverokut koji će rezultirati tragedijom odvest će i njega samoga »na drugu stranu«, u izgubljenost i previranja vlastitog unutarnjeg svijeta.
Dostojevski ga je prikazao kao idealnog čovjeka, apsolutno divno biće, odnosno čovjeka čija dobrota i čovječnost nisu od ovoga svijeta. Takav čovjek neizbježno postaje društveni idiot, žrtva konteksta u kojem živi, žrtva ljudi s kojima dolazi u doticaj. Knez Miškin ne zna što znači materijalno. Njega to ne interesira. On u sebi nosi samo dobre i pozitivne osobine.
Priča o knezu Miškinu u svakom je slučaju vrlo zanimljiva. Ako se roman promatra kao cjelina sastavljena od dva dijela: odnos društva prema Miškinu i knežev odnos prema društvu onda se upravo može postaviti pitanje tko je tu uopće idiot, knez Miškin ili rusko društvo onog vremena koje Dostojevski tako žestoko kritizira stavljajući mu nasuprot kneza Miškina – idiota.
U svakom slučaju priču o knezu Miškinu treba pročitati jer se ne zaboravlja tako lako.
.
nekoliko citata iz romana
A znate l' što?- vatreno prihvati knez –eto, vi ste to primijetili, i to svi, zbilja, isto tako primjećuju kao i vi, stroj je za to izmišljen, ta giljotina. Ali meni baš tada dođe u glavu misao: a što onda ako je tako još gore? Vama je to smiješno, vama se to čini besmisleno, ali uz neku uobrazilju sinut će u glavu i takva misao. Pomislite: ako je na primjer mučenje; pritom ima stradanja, rana, muke tjelesne, sve to dakle odvraća od duševnog stradanja, tako da te muče samo rane dok ne umreš. A glavna najljuća bol možda i nije u ranama, nego u tome što znaš pouzdano da će evo za sat, zatim za deset minuta, zatim za pol minute, zatim sada, zatim odmah – izletjeti duša iz tijela i da više nikad nećeš biti čovjek i da je to sigurno; glavna je stvar da je to sigurno. Eno kad položiš glavu pod sam nož i čuješ kako ti se nož oklizuje nad glavom, ta ti je četvrtina sekunde najstrašnija...
Živci su mu bili teško napeti i uznemireni, a u isto vrijeme je osjećao i neobičnu potrebu za samoćom. Htio je biti sam pa da se preda toj bolnoj napetosti, potpuno pasivno, ne tražeći ni najmanjeg izlaza. Bilo mu je odvratno i nije htio rješavati pitanja što mu dušu i srce pritiskivahu.
Razmišljaše , između ostalog, o tome kako je u njegovom epileptičnom stanju postojao jedan stupanj već skoro pred samim napadom (ako bi napad dobivao na javi), kad bi, usred neke tuge, duševnog mraka, pritiska, njegov mozak u trenutcima najednom čisto planu, pa bi se neobično jako naprezale sve njegove životne snage. Osjećanje života, samosvijesti, skoro bi se udeseterostručilo u tim trenutcima, koji bi trajali koliko munja. Um i srce bi mu se obasjavali neobičnom svjetlošću: sve sumnje njegove, svi nemiri, čisto bi se odjednom smirili, prelazili bi u nekakvo najviše spokojstvo puno jasne, harmonične radosti i nade, ispunjeno razumom i shvaćanjem najdubljih uzroka.
Svaka ruska nezgoda i nedaća izaziva u njega smijeh, samo što ga ne ushićuje. On mrzi narodne običaje, rusku povijest, sve. Tu kivnost na Rusiju neki su naši liberali, sve donedavno, smatrali, tako reći, pravom ljubavlju prema domovini i dičili se time kako tobože vide bolje od drugih kakva treba biti ta ljubav; ali sad su već postali otvoreniji pa su se počeli sramiti čak i riječi ljubav prema domovini, čak su i sam taj pojam protjerali i izbacili kao nešto štetno i bezvrijedno.
Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam.
Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.
I zaista, ništa nije nemilije nego biti, na primjer, bogat, od čestita roda, pristojnog izgleda, dobro obrazovan, bistar, pa i dobar, a u isti mah nemati nikakva dara, nikakve osobitosti, pa niti magije, niti jedne vlastite ideje, biti sasvim onakav "kao i svi." Imaš bogatstva, ali nije Rothschildovo; ime ti je čestito, ali se nije nikada ničim proslavilo; izgled je pristojan, ali slabo izrazit; obrazovanje ti je dobro, ali ne znaš na što ga upotrijebiti; imaš pameti, ali bez svojih ideja; imaš srca ali bez velikodušnosti, i tako dalje, i tako dalje u svakom pogledu. Takvih ljudi ima na svijetu sva sila, pa i kudikamo više nego što se čini; oni se dijele, kao i svi ljudi, na dvije glavne vrste: jedni su ograničeni, drugi "mnogo pametniji". Prvi su sretniji.
Ograničenomu "običnomu" čovjeku nije, na primjer, ništa lakše nego uobraziti da je neobičan i originalan čovjek, pa bez ikakva kolebanja uživati u tome. Neke su naše gospođice samo ošišale kosu, natakle modre naočale i nazvale se nihilisticama, pa se odmah uvjerile da su onoga časa kad su natakle naočale stekle svoja vlastita "načela". Netko osjeti u srcu makar i trenutak kakvog općeg čovječanskog i dobrog čuvstva, i odmah se uvjerava da nitko više ne osjeća ovako kao on, da je on prvak u općem napretku. Netko opet na riječ prihvati koju misao ili pročita stranicu bilo čega bez početka i bez kraja, i odmah vjeruje da su to njegove "vlastite misli", i rodile su se u njegovu vlastitom mozgu. Bezobraština i naivnosti, ako se može tako reći, dotjeruje u takvim zgodama do čuda; sve je to nevjerojatno, ali se nalazi svaki čas.[...]
Djelatno lice u našoj pripovijesti, Gavrila Ardalionovič Ivolgin, bio je druge vrste; bio je od onih "kudikamo pametnijih" ljudi, premda je sav, od glave do pete bio zaražen željom za originalnošću. Ali ta je vrsta, kako smo već primijetili gore, mnogo nesretnija od prve vrste. To i jest ono da uman "običan" čovjek, sve ako i uobrazi usput (a možda i cijeli život) da je genijalan i najoriginalniji čovjek, ipak zadržava u svojem srcu crva sumnje, koji ga dovodi do toga da umni čovjek završava katkad s potpunim očajem; a ako se pokorava, već se sasvim otrovao sujetom koju je unio u sebe. Nego mi smo svakako uzeli krajnost: u silnoj većini te umne vrste ljudi, ne zbiva se to nipošto ovako tragično; samo se pri kraju života kvare jetra manje ili više, to je sve. No ti se ljudi ipak katkada, prije nego što se smiruju, kočopere jako dugo, od mladosti do onoga doba koje se pokorava, a od želje za originalnošću.
Događaju se čak i čudni slučajevi: od želje za originalnošću gdjekoji će se čestiti čovjek nakaniti i na zlo djelo; zbiva se čak i to da gdjekoji od tih nesretnika nije samo čestit, nego i dobar, providnost svojoj obitelji, uzdržava i hrani svojim radom čak i tuđe, ne samo svoje, pa eto, za cijeloga se života ne može smiriti! Njemu nije nikako umirujuća i utješna misao što je tako dobro obavio svoje čovječanske dužnosti; ona ga, naprotiv, još i ljuti: "Evo", kaže, "u što sam utukao sav svoj život, evo što mi je sputalo i ruke i noge. Evo što mi je smetalo da nisam pronašao barut! Da nije bilo toga, ja bih možda i svakako bio otkrio barut ili Ameriku - ne znam još pouzdano što, ali nešto bih bio otkrio svakako!" Najvažnije je u te gospode što oni za cijeloga života ne mogu dokučiti pouzdano što bi zapravo trebali otkriti i što oni zamalo da nisu otkrili: barut ili Ameriku? Ali muke i jada za onim što se otkriva ima u njih zaista koliko u Kolumba ili Galileja."
Zdenka Blaslov
Hadrijanovi memoari” – Margaret Yourcenar
Marguerite Yourcenar (1903.-1987.) možda je jedna od najznačajnija književnica modernog vremena. Belgijanka po rođenju, prva članica Francuske akademije, najveći je dio života provela u Americi, a bila je, u pravom smislu, građanka svijeta. Dio njezine književne baštine su rimski imperatori i likovi iz južnoslavenske epike. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1987, a Hadrijanovi memoari donijeli su joj svjetsku slavu.Hadrijanovi memoari, roman je koji pamtim još iz studentskih dana. Tolika je bila umjetnička i misaona upečatljivost. Čak i da nema komentara same spisateljice, na kraju romana, dojam bi bio isti. Ovo je roman koji se ne zaboravlja.Tko je Hadrijan? Car Hadrijan je rimski imperator koji će u povijesti ostati zapamćen kao mudrac, filozof, jedan od „pet dobrih careva“ starog Rima. To je car koji je izgradio impresivan zid na sjeveru Velike Britanije kako bi obilježio područje Rimskog carstva. Hadrijan je vladar, ali i književnik, putnik, pjesnik, ljubavnik, ratnik , ali u prvom redu čovjeku koji niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica te suvereno, studiozno i superiorno - priča priču. Rezultat svega toga je zasigurno činjenica kako je ovo jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća.
Ovo djelo, koje je ujedno i roman i povijest i poezija, pozdravila je svjetska kritika kao poseban događaj. Zamišljajući memoare jednog rimskog cara, autorica je htjela „iznutra obnoviti ono što su arheolozi 19. stoljeća obnovili iznutra“. Sudeći nepristrano svoj život čovjeka i svoje političko djelo, Hadrijan ne zaboravlja da će Rim, unatoč svojoj veličini, ipak jednog dana propasti. Ali njegov rimski realizam i od Grka naslijeđeni humanizam potiču ga da osjeća važnost razmišljanja i služenja do kraja. „Osjećam se odgovornim za ljepotu svijeta“, kaže ovaj junak kojega su problemi čovjeka u svim vremenima: smrtne opasnosti koje izvana i iznutra ugrožavaju civilizaciju, potraga za skladnim suživotom između sreće i „božanske stege“, između inteligencije i volje.(iz Predgovora izdanja Otokar Keršovani. d.o.o.1997.)
Hadrijanovi memoari podijeljeni su u pet dijelova:
-Animula vagula blandula
-Tellus stabilita
-Saeculum aureum
-Disciplina Augusta
-Patientia
I na kraju knjige nalazi se dio koji nikako ne smijete ne pročitati – Radna bilježnica Hadrijanovih memoara i Bibliografska napomena
Iz Radne bilježnice Hadrijanovih memoara najbolje se vidi koliko je dugo autorica nosila ovaj tekst u sebi, koje je sve faze prolazila, koliko je životnih godina posvetila nastajanju jednog ovakvog djela i koliko je sve to imalo utjecaja i na sam njezin život. Dokaz da dobra dijela ne nastaju lako niti brzo još jednom se potvrdio i u ovom romanu.
Pročitajte ga i ono će postati dio vas kao što je i dio mene već više od 35 godina.
Hadrijanovi memoari – Margerit Jursenar
Ulomci:
Smrt je jedan od trenutaka u kome su tijelo i duh harmonično spojeni: zato je smrt uvijek jedna od privilegiranih pojava u ljudskom životu, izvor metafizičke pobune, ali i želja da se računi života na neki način svedu...
... najljudskija od svih ljudskih moći: ljudska inteligencija. (iz uvoda)
Da je moje tijelo , taj vjerni drug i prijatelj, pouzdaniji i poznatiji no što mi je to duša, samo podmuklo čudovište koje će najzad proždrati svog gospodara.
Obred koji se odigrava dva ili tri puta na dan, a cilj mu je održavati život, svakako zaslužuje našu pažnju. (o jelu)
A s vodom koju pijemo iz šake ili na samom izvoru pobožno teče kroz nas najtajnija sol i kiša neba.
Vino nas odvodi u vulkanske tajne zemlje u skrivena mineralna bogatstva...pehar vina u zimskoj večeri, u stanju zamora, koji dozvoljava da se odmah pod grudima osjeti njegovo toplo protjecanje, njegovo sigurno i žarko razlivanje duž naših arterija, to je skoro sveto osjećanje, ponekad suviše jako za ljudsku glavu.
Po čemu se razlikuje patnja trave koju kose od patnje ovce koju kolju.
Cinici i moralisti snažno svrstavaju ljubavna uživanja u tkz. prostačka uživanja, između pića i jela, izjavljujući istovremeno uostalom, jer ih se po njima čovjek može lišiti, da su manje neophodna od onih prvih...
Povjerovat ću u to svrstavanje ljubavi među čisto fizičko uživanje (ukoliko takva uopće postoje) onda kad budem vidio gurmana...
S vremena na vrijeme čini mi se da u nekom susretu, u pretkazanju, u određenom razvoju događaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše putova, oni nikuda ne vode - suviše brojne sume ne zbrajaju se! Osjećam lijepo u toj raznovrsnosti, u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvijek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se vidi u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodređena i neuhvatljiva - kao što je avet."
Što je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizma i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari.
Život mi je bio konj čijim se pokretima prepuštamo, ali tek pošto smo ga ukrotili najbolje kako smo znali i umjeli.
Život mi je protumačio knjige.
Ali prvi put je putnik bio u isti mah i gospodar, potpuno slobodan da sve vidi, izmijeni i stvori.
Tad sam uvidio kolika je prednost što sam nov čovjek, sam, jedva vezan brakom, bez djece, pa gotovo i bez predaka, Uliks bez Itake osim Itake u sebi.
Svugdje stranac, nigdje se nisam osjećao posve izoliran.
Što je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizma i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvar
Nemoj me krivo shvatiti: nisam ja još toliko slab da pokleknem pred tlapnjama straha, gotovo isto toliko besmislenim koliko su besmislene i tlapnje nade, a svakako mnogo mučnije od njih. Ako već treba da se zavaravam, radije ću se zavaravati u samopouzdanju; ništa više neću izgubiti a manje ću patiti.
STONER, John Williams
Neke knjige treba okusiti, druge progutati, a samo neke sažvakati i svariti.”Pol Elijar
Ova rečenica Pola Elijara može se primijeniti na svaku knjigu, samo njezin određeni dio, ali su rijetke knjige koje možemo sažvakati i svariti. Upravo je knjiga Stoner, Johna Williamsa knjiga koju možemo i sažvakati i svariti. Ona se naprosto zalijepi za nas. Već dugo , jako dugo nisam žurila s čitanjem knjige, nego sam usporavala svoje čitanje kako bi što duže uživala u ovoj Williamsovoj ispričanoj priči o jednom čovjeku, čiji život ni po čemu nije bio izuzetan, a ostavlja tako dubok trag. Iako je u vrijeme svoje prve objave ovaj roman doživio „mlake“ reakcije, erupcija oduševljenja pogodila je ovu priču gotovo pola stoljeća kasnije. U čemu je tajna.
Tko je William Stoner? Kao što sam pisac kaže Wiliam Stoner nije netko tko je ostavio traga na svijet u kojem je živio. Nitko nikada nije za Stonera predviđao neku veličanstvenu sudbinu, poglavito ne njegovi vrijedni, ali priprosti i siromašni roditelji. Još od najranijeg djetinjstva William je bio naučen šutjeti i raditi sve poslove , koji su se od njega očekivali na očevoj siromašnoj farmi.
Otkako je pamtio, William Stoner imao je dužnosti. Kao šestogodišnjak muzao je koščate krave, davao napoj svinjama u svinjcu nekoliko metara udaljenom od kuće i skupljao sitna jaja koja su snijele mršave kokoši. Čak i kad je krenuo u seosku školu udaljenu trinaest kilometara od farme, njegov je dan, započinjući prije svitanja i završavajući nakon mraka, bio ispunjen zadacima ove ili one vrste. U sedamnaestoj su mu se ramena već počela povijati pod težinom posla.
Čitavo svoje djetinjstvo i mladenaštvo, cijeli svoj život William je bio naučen na dužnost. Kroz te dužnosti rastao je, sazrijevao, razočarao se, ali i razotkrio, upoznao i izgradio samoga sebe.
Iako je upisao Poljoprivredni fakultet na Sveučilištu u Missouriju, kako bi mogao jednog dana pomoći ali i unaprijediti očevu farmu nakon godine dana donosi najveću i najtežu odluku- izdaju dužnosti prema obitelji.
Književnost, a ne poljoprivreda postat će njegova životna odluka. Književnost je, točnije jedan Shakespearov sonet, nepovratno očarala Williama Stonera kao što je i mene od trenutka prvih naučenih slova.
Ljubav prema književnosti, prema jeziku, prema tajni uma i srca koja se pokazuje u sićušnim, čudnim i neočekivanim kombinacijama slova i riječi, u najcrnjem i najhladnijem otisku - ljubav koju je skrivao kao da je nedopuštena i opasan, počeo je pokazivati, isprva nesigurno, a zatim hrabro, a onda ponosno.
Iako je naučen na bespogovorno izvršavanje dužnosti, nakon odbijanja dužnosti prema obitelji William će još jednom pokazati snagu volje i usprkos nagovaranju svoje dvojice najboljih prijatelja odbiti i dužnost prema domovini i ne otići u prvi svjetski rat.
Rat ne ubija samo nekoliko tisuća ili nekoliko stotina tisuća mladića. Ubija nešto u narodu što se nikada više ne može vratiti. A ako narod prođe kroz dovoljno ratova, vrlo brzo preostane samo zvijer, stvorenje koje smo mi - ti i ja i drugi slični nama - izveli iz mulja.
I bez obzira na sve to, što okreće leđa stvarima koje većina od nas drži svetima, ovaj mladić duboko posvećen svome intelektualnom rastu sve više se uvlači u naše misli i postaje dio nas. Mislim da odgovor leži u činjenici što Williams nije od Stonera napravio samo književni lik već čovjeka koji u sebi ima neke od onih značajki kojima se duboko divimo i prepoznajemo ih kao vlastite snove, nadu, ljubav i spoznaju.
Ono što kod Stonera oduševljava je njegova radna etika. To je čovjek koji ne izmiče ni pred jednim naporom bilo fizičkim ili intelektualnim, Možda je izdao neke dužnosti ali jednu nikada nije . Toj dužnosti ostaje vjeran od trenutka kad ju je otkrio do kraja svog života, a to je ljubav prema književnosti. Upravo je to ljubav, a ne dužnost, koju nikada nije iznevjerio. Književnost je svijet bez kraja, svijet ispunjen svim našim neisanjanim snovima i željama. Književnost je Stoneru kao i mnogima od nas bila bijeg iz stvarnog života, sigurno utočište i luka, neiscrpan izvor, svijet u kojem je mogao širiti krila za koja, unutar svog svakodnevnog života koji je bio ispunjen krutošću i tijesnim odnosima, nije bilo dovoljno mjesta.
Stoner je sve u životu učio i spoznavao na teži način. I ljubav je spoznao tako što je imao ljubavnu aferu sa svojom mlađom kolegicom. To je ljubav koja će jednako iznenada prestati kao što je i iznenada počela ali će u Stoneru otkriti osjećanja za koja je mislio da ne postoje.
U svojoj četrdeset trećoj godini William Stoner naučio je ono što su drugi, mnogo mlađi, naučili prije njega: da osoba koju volite na početku nije osoba koju volite na kraju i da ljubav nije kraj, već proces kroz koji jedna osoba pokušava upoznati drugog.
Iako pripada sporednom liku , lik njegove žene Edith također zaslužuje da se i o njoj kaže barem par riječi. Žena, u vremenu koje određuje da je ženina dužnost biti majka, supruga i domaćica. Ona nema mogućnost izbora i to je čini frustiranom, depresivnom, samoživom, posesivnom osobom. Njoj je u cijeloj priči o Stonerovom životu izgleda dodijeljena uloga utvare koja ga proganja i muči; a on sve to strpljivo podnosi i bježi tamo gdje je već pobjegao, u svijet književnosti i avanturu s drugom ženom.
Stonerov odnos s kćeri je topao odnos oca i kćeri sve dok se u taj odnos ne uplete njegova žena Edith. I to Stoner podnosi. On se ne buni. Točnije pobunio se jednom, u zamršenoj igri akademskih krugova.
No postoji još nešto što ovu knjigu čini iznimnom. Stil pisanja. Iako na prvi pogled podsjeća na pisce realizma, John Williams vrlo precizno i uredno, oslikava svaki prizor. Jasnoća njegovih rečenica, nizanje reda riječi čini vas da sasvim precizno imate sliku svega onoga o čemu Williams priča. Njegove su rečenice nekako prozračne, kristalno jasne i lake.
I za kraj ovog osvrta na jednu izuzetno kvalitetnu knjigu sam završetak romana je satkan od takvih misli da ćete ili proplakati ili kao ja osjetiti svu težinu Stonerovog života u svojoj duši.
Roman Johna Williamsa Stoner je roman o jednom ljudskom životu koji nije niti najhrabriji, niti najsretniji niti najuspješniji ali je život ispunjen karakterom i jednom nevjerojatnom ljubavlju.
Hladno i nepristrano, razmišljao je o neuspjehu kakav se njegov život mora činiti. Želio je prijateljstvo i bliskost prijateljstva koja bi ga mogla održati u utrci čovječnosti; imao je dva prijatelja, od kojih je jedan besmisleno umro prije nego što se za njega znalo, a drugi se sada toliko povukao u redove živih da... Želio je posebnost i spajajuću strast braka; imao ju je, i nije znao što bi s njom, pa je zamrla. Želio je ljubav; i imao je ljubav, i odrekao je se, pustio ju je da se izgubi u kaosu mogućnosti. Katherine, pomislio je. "Katherine." I želio je biti nastavnik, a to je i postao…Sanjao je o cjelovitom poštenju i čistoći, a pronašao je kompromis i nasrtljivu moć banalnosti. Zamišljao je mudrost, a na kraju dugih godina pronašao j eneznanje. I što još? Pomislio je. Što još? Što si očekivao?, upitao je sam sebe.
PLEMENITI GOSPODIN IZ MOSKVE, Amor Towles
Iako sam već držala da me kao šest decenija starog čitatelja više niti jedna knjiga ne može natjerati da je čitam ponovo i u njoj s jednakom čitateljskom strašću ponovo uživam , prevarila sam se. U ruke mi je došla knjiga Plemeniti gospodin u Moskvi, Amora Towersa i razbuktala u meni sve one čitateljske strasti kao da sam na početku svoje čitateljske karijere. Zašto i kako?
Prije bilo kakvog početka počet ću od kraja. Odgovor na ZAŠTO?. Ova me je priča ispunila svim mogućim nijansama ugode, lakoće i zadovoljstva. Sadrži svega po malo. Ima izvrsne romantičnosti, politike, roditeljstva, književnosti, špijunaže. Knjiga je upravo povijesna fikcija ali bi se isto tako mogla okarakterizirati kao triler ili ljubavna priča.
KAKO? lakoćom pisanja: pitkim, poetičnim stilom koji je slikovit , liričan, nježan i prožet humorom. I još jedna napomena. Ne želim se zamarati količinom povijesnih istina ili neistina u romanu.
Glavni lik: ruski grof Aleksandar Ilič Rostov, star 33 godine; mjesto radnje: Hotel Metropol, Moskava; vrijeme radnje : 1922., niz teških desetljeća (povijesno), 40 godina njegovog života.
Grof Rostov osuđen je na kućni pritvor na suđenju1922. godine jer je u predrevolucionarno doba napisao jednu pjesmu koja zvuči revolucionarno. I ta činjenica spašava ga od smrti ili izgona u Sibir. Grof je u trenutku presude već živio u Hotelu „Metropol“, u luksuznom apartmanu 317. Sada ga sele u mali sobičak u potkrovlju i dozvoljavaju mu da ponese samo najnužnije stvari. U Moskvu se vratio iz Pariza kako bi spasio majku, pomogao joj pobjeći i onda iz nekih nepoznatih razloga, o kojima se nagađa do kraja romana, odlučuje ostati i suočit se sa svojom sudbinom u novonastalom Sovjetskom savezu.
Roman opisuje život grofa Rostova iza zatvorenih vrata Hotela „Metropol“ koji je svijet u malom: tu je cvjećarnica čiji je cvjećar znao koje cvijeće poslati kad se kasni; brijačnica koja je svojevrsna Švicarska „ zemlja optimizma i političke neutralnosti; glavni kuhar otmjenog restorana Bojarski radio je magiju od cvjetače, kupusa i kukuruznog brašna, dok je bar Chaliapin nudio svijetlost svijeća i mračne kutove za sve koji su kriomice željeli popiti piće. Tu je i krojačnica i sve ostalo što je potrebno za jedan život osim slobode i slobodnog prostora. Ali grof koji je esteta , intelektualac pronalazi način kako se oduprijeti tom zatočeništvu i osjećaju umora „ blatu ljudskih emocija“. Roman osim lika grofa Rostova obiluje čitavim nizom interesantnih likova koji se svaki na svoj način oslikavaju upravo preko lika grofa Rostova. Ali i oni njemu pomažu da jednostavno ne izvrši samoubojstvo, da jednostavno padne s krova. Pisac za svaki lik ima obrazovnu shemu: ako Metropol sadrži svijet , onda će se u njemu naći užitci i lekcije, sobe i sobe, a preporođeni Rostov svjedočit će o svojoj eri. Rostov od grofa postaje drug za sve osim za osoblje hotela i kao drug mora raditi pa postaje konobar s posebnim znanjem o manirima posluživanja , uređenju stola ili koliko je uopće važna usluga.
Grof Rostov je vrlo sposoban, duhovit i opušten u svijetu, čak i dok se taj svijet oko njega grči. I to vas tjera da ga zavolite. On prolazi fazu roditeljske dužnosti(koja mu je pukim slučajem dodijeljena- djevojčica Nina), prijateljstva ( grofov prijatelj pjesnik Miška koji priča o svojim bitkama protiv cenzura i zabrana, romansa (glumica Ana), itd. U svakom slučaju grof Rostov iako u zatočeništvu proživljava puninu života. Puno je detalja o kojima bi se moglo govoriti, ali to onda ne bi bio osvrt na pročitanu knjigu već esej.
Pisac ne žuri izreći ono što bi neki drugi izrekli u jednoj rečenici, što je upravo i draž ovog romana. Roman nema razvijenu radnju, dubinu misli likova. Međutim grofov govor je čista profinjenost, on je oličenje britkog uma i suptilnog ruganja autoritetu. Sve nas to naprosto magično privlači. On je upravo biće kakvo se danas teško susreće. Kavaliri kao da su izumrli (nadam se da ipak nisu). On ne umara svojim postupcima niti svojim mislima. Ni njemu samome nije dosadno, a to je mogao zahvaliti prvenstveno malenoj devetogodišnjoj djevojčici Nini koja mu otkriva nepoznate prostore hotela iako je grof mislio da nakon četiri godine zna svaki detalj hotela. Nakon avantura s Ninom po hotelu grofova je sreća što hotel ima krojačicu jer se grofove hlače uvijek rasparaju.
Roman neće možda zadovoljiti svakog čitatelja iako sam ja jako sretna što postoje ovakve knjige koje na površinu donose pomalo romantizirane likove (suprotno od svijeta u kojem živima), likove koji su ispunjeni transformacijama bez svjesne volje, a da im je život ipak savršeno ispunjen.
Dok sam čitala ovu, za mene, magičnu knjigu punu povijesnih činjenica, simbolike, podsjećanja na ruske književnike kao što su Dostojevski, Tolstoj, Puškin; Čehov, Gogolj i glazbenike kao Čajkovski , nisam mogla ne otkrivati, zajedno s grofom Rostovim koji nikad, kao pravi altruist, nije posumnjao u dobrotu ljudi, istinsku svrhu života.
I za kraj dobivamo kraj kakav nismo očekivali , ali koji je savršeno uklapa u cijelu priču.
Iako sam već držala da me kao šest decenija starog čitatelja više niti jedna knjiga ne može natjerati da je čitam ponovo i u njoj s jednakom čitateljskom strašću ponovo uživam , prevarila sam se. U ruke mi je došla knjiga Plemeniti gospodin u Moskvi, Amora Towersa i razbuktala u meni sve one čitateljske strasti kao da sam na početku svoje čitateljske karijere. Zašto i kako?
Prije bilo kakvog početka počet ću od kraja. Odgovor na ZAŠTO?. Ova me je priča ispunila svim mogućim nijansama ugode, lakoće i zadovoljstva. Sadrži svega po malo. Ima izvrsne romantičnosti, politike, roditeljstva, književnosti, špijunaže. Knjiga je upravo povijesna fikcija ali bi se isto tako mogla okarakterizirati kao triler ili ljubavna priča.
KAKO? lakoćom pisanja: pitkim, poetičnim stilom koji je slikovit , liričan, nježan i prožet humorom. I još jedna napomena. Ne želim se zamarati količinom povijesnih istina ili neistina u romanu.
Glavni lik: ruski grof Aleksandar Ilič Rostov, star 33 godine; mjesto radnje: Hotel Metropol, Moskava; vrijeme radnje : 1922., niz teških desetljeća (povijesno), 40 godina njegovog života.
Grof Rostov osuđen je na kućni pritvor na suđenju1922. godine jer je u predrevolucionarno doba napisao jednu pjesmu koja zvuči revolucionarno. I ta činjenica spašava ga od smrti ili izgona u Sibir. Grof je u trenutku presude već živio u Hotelu „Metropol“, u luksuznom apartmanu 317. Sada ga sele u mali sobičak u potkrovlju i dozvoljavaju mu da ponese samo najnužnije stvari. U Moskvu se vratio iz Pariza kako bi spasio majku, pomogao joj pobjeći i onda iz nekih nepoznatih razloga, o kojima se nagađa do kraja romana, odlučuje ostati i suočit se sa svojom sudbinom u novonastalom Sovjetskom savezu.
Roman opisuje život grofa Rostova iza zatvorenih vrata Hotela „Metropol“ koji je svijet u malom: tu je cvjećarnica čiji je cvjećar znao koje cvijeće poslati kad se kasni; brijačnica koja je svojevrsna Švicarska „ zemlja optimizma i političke neutralnosti; glavni kuhar otmjenog restorana Bojarski radio je magiju od cvjetače, kupusa i kukuruznog brašna, dok je bar Chaliapin nudio svijetlost svijeća i mračne kutove za sve koji su kriomice željeli popiti piće. Tu je i krojačnica i sve ostalo što je potrebno za jedan život osim slobode i slobodnog prostora. Ali grof koji je esteta , intelektualac pronalazi način kako se oduprijeti tom zatočeništvu i osjećaju umora „ blatu ljudskih emocija“. Roman osim lika grofa Rostova obiluje čitavim nizom interesantnih likova koji se svaki na svoj način oslikavaju upravo preko lika grofa Rostova. Ali i oni njemu pomažu da jednostavno ne izvrši samoubojstvo, da jednostavno padne s krova. Pisac za svaki lik ima obrazovnu shemu: ako Metropol sadrži svijet , onda će se u njemu naći užitci i lekcije, sobe i sobe, a preporođeni Rostov svjedočit će o svojoj eri. Rostov od grofa postaje drug za sve osim za osoblje hotela i kao drug mora raditi pa postaje konobar s posebnim znanjem o manirima posluživanja , uređenju stola ili koliko je uopće važna usluga.
Grof Rostov je vrlo sposoban, duhovit i opušten u svijetu, čak i dok se taj svijet oko njega grči. I to vas tjera da ga zavolite. On prolazi fazu roditeljske dužnosti(koja mu je pukim slučajem dodijeljena- djevojčica Nina), prijateljstva ( grofov prijatelj pjesnik Miška koji priča o svojim bitkama protiv cenzura i zabrana, romansa (glumica Ana), itd. U svakom slučaju grof Rostov iako u zatočeništvu proživljava puninu života. Puno je detalja o kojima bi se moglo govoriti, ali to onda ne bi bio osvrt na pročitanu knjigu već esej.
Pisac ne žuri izreći ono što bi neki drugi izrekli u jednoj rečenici, što je upravo i draž ovog romana. Roman nema razvijenu radnju, dubinu misli likova. Međutim grofov govor je čista profinjenost, on je oličenje britkog uma i suptilnog ruganja autoritetu. Sve nas to naprosto magično privlači. On je upravo biće kakvo se danas teško susreće. Kavaliri kao da su izumrli (nadam se da ipak nisu). On ne umara svojim postupcima niti svojim mislima. Ni njemu samome nije dosadno, a to je mogao zahvaliti prvenstveno malenoj devetogodišnjoj djevojčici Nini koja mu otkriva nepoznate prostore hotela iako je grof mislio da nakon četiri godine zna svaki detalj hotela. Nakon avantura s Ninom po hotelu grofova je sreća što hotel ima krojačicu jer se grofove hlače uvijek rasparaju.
Roman neće možda zadovoljiti svakog čitatelja iako sam ja jako sretna što postoje ovakve knjige koje na površinu donose pomalo romantizirane likove (suprotno od svijeta u kojem živima), likove koji su ispunjeni transformacijama bez svjesne volje, a da im je život ipak savršeno ispunjen.
Dok sam čitala ovu, za mene, magičnu knjigu punu povijesnih činjenica, simbolike, podsjećanja na ruske književnike kao što su Dostojevski, Tolstoj, Puškin; Čehov, Gogolj i glazbenike kao Čajkovski , nisam mogla ne otkrivati, zajedno s grofom Rostovim koji nikad, kao pravi altruist, nije posumnjao u dobrotu ljudi, istinsku svrhu života.
I za kraj dobivamo kraj kakav nismo očekivali , ali koji je savršeno uklapa u cijelu priču.
POLUMJESEC ili smrt (u originalu: Mikael Hakim)– Mika Toimi Waltari
Ako ste ljubitelj povijesti, kao ja, onda vam je čitanje romana Finca Mike Waltarija bilo neizostavno štivo. Ne sjećam se kada sam prvi put pročitala prvi roman Mike Waltarija i na čiju sugestiju. Znam samo da je to bilo još u osnovnoj školi. A roman je bio, zna se Sinuhe Egipćanin, zasigurno njegov najpoznatiji i najprevođeniji roman. Ostale sam čitala, kako su se prevodili kod nas. Povijest sam učila iz enciklopedija i romana Mike Waltarija. Uvijek me je fascinirala činjenica koliko je dobro taj čovjek poznavao povijest (Stari vijek i Srednji vijek: strari Egipat, Etruščani, Isusov život, stari Rim, srednjovjekovnu Europu, Finsku, Švedsku, Italiju, Njemačku, pad Konstantinopolisa u turske ruke, Tursko carstvo…) i kako je uopće mogao skupiti toliko informacija? A nije imao internet?!
Mika Waltari studirao je teologiju, ali je prešao na studij povijesti umjetnosti, filozofije i književnosti. Diplomirao s vrlo interesantnom temom za ono vrijeme, 1929, o odnosu religije i erotike. Da je bio čovjek svestranog duha, kulturan i načitan ne treba ni trenutka dvojiti stoga nije ni čudo što traži i nalazi nadahnuće u povijesti, vjeri, istraživanjima ljudske duše itd. Naginje slobodi uma i humanizmu. Intrigirala me činjenica o količini izvornih podataka koje koristi u svojim romanima. Mnogi su postavljali isto pitanje. Kako je uspio za nekih tridesetak godina, koliko se bavio pisanjem povijesnih romana, skupiti, zapamtiti, razvrstati toliko povijesnih podataka. Njegovi romani naprosto „pucaju“ od količine izvornih podataka. U svojim romanima: Besmrtnik Turms, Mikael Karvajalka, Tamni anđeo, Tajna njegovog kraljevstva, Rimljanin, Sinuhe Egipćanin, Mikael Hakim, Bosonoga kraljica i dr,. koji imaju povijesnu podlogu, Waltari nije upravo zaokupiran samom poviješću već kroz nju promatra odnosom prema religiji i vjeri, velikim pobunama, sudbinama vladara, ljubavnim tragedijama, putovanjima, lutanjima, sudbinom malog čovjeka u povijesnom vrtlogu itd. Sva ta povijesna zbivanja su upravo kulisa za ono što upravo interesira Waltarija: analiza vječnih čovjekovih dvojbi, njegova ružnu strana: zloća, niske strasti, opčinjenost vlašću i moći. Šiba po svim ideologijama i uskogrudnostima. Ne tolerira moćnicima, a pun je razumijevanja za malog čovjeka koji je samo beznačajan na prvi pogled. I iako pun propasti za čovječanstvo, Waltari , humanist iskazuje krajnju nadu u Sinuhu Egipćaninu : …možda će doći vrijeme, pa će ljudi pristupiti jedan drugom kao bratu, ne ubijajući se. Sinuh je pisan 1954. godine i nažalost još uvijek stoji MOŽDA ili kako je rekao Slaviček: Vrijeme je da se napokon događa: čovjek/ il još vrijeme nije.
Zašto sam odabrala roman POLUMJESEC ili smrt?
Iako se ovaj roman drži nastavkom srednjovjekovne sage Tamna strana duge može se čitati i kao zasebna cjelina.
Ne mogu izdvojiti najdraži roman M. Waltarija, kao kod nekih drugih pisaca, ali sam ovaj roman prije dvije godine ponovno pročitala. Razlog je vrlo jednostavan. Na to me ponukala televizijska, turska serija Sulejman Veličanstveni koju sam željela gledati opet iz želje za povijesnim informacijama (nažalost ili na sreću nisam je odgledala jer se toliko rasplinula u neke meni neinteresantne stvari). Ali morala sam sebi postaviti pitanje: Je li možda autor scenarija , bez obzira na mogućnost izvornosti u vlastitoj zemlji ipak pročitao i ovaj roman koji je prepun informacija upravo iz tog perioda Otomanskog carstva?
Neću prepričavati roman, samo ću napomenuti kako ga vrijedi, kao i sve ostale romane Mika Waltarija, pročitati.
Donesena odluka daruje čovjeku duševni mir i vedru opuštenost. Rješava ga svih dotadašnjih mučnih razmišljanja i nepotrebnih trapljenja oko posljedica odluke koju mora donijeti, pa okrijepljene duše i osokoljen polazi ususret budućnosti… (ovako započinje roman, dovoljno da ga poželite pročitati) zdenka blaslov
Ako ste ljubitelj povijesti, kao ja, onda vam je čitanje romana Finca Mike Waltarija bilo neizostavno štivo. Ne sjećam se kada sam prvi put pročitala prvi roman Mike Waltarija i na čiju sugestiju. Znam samo da je to bilo još u osnovnoj školi. A roman je bio, zna se Sinuhe Egipćanin, zasigurno njegov najpoznatiji i najprevođeniji roman. Ostale sam čitala, kako su se prevodili kod nas. Povijest sam učila iz enciklopedija i romana Mike Waltarija. Uvijek me je fascinirala činjenica koliko je dobro taj čovjek poznavao povijest (Stari vijek i Srednji vijek: strari Egipat, Etruščani, Isusov život, stari Rim, srednjovjekovnu Europu, Finsku, Švedsku, Italiju, Njemačku, pad Konstantinopolisa u turske ruke, Tursko carstvo…) i kako je uopće mogao skupiti toliko informacija? A nije imao internet?!
Mika Waltari studirao je teologiju, ali je prešao na studij povijesti umjetnosti, filozofije i književnosti. Diplomirao s vrlo interesantnom temom za ono vrijeme, 1929, o odnosu religije i erotike. Da je bio čovjek svestranog duha, kulturan i načitan ne treba ni trenutka dvojiti stoga nije ni čudo što traži i nalazi nadahnuće u povijesti, vjeri, istraživanjima ljudske duše itd. Naginje slobodi uma i humanizmu. Intrigirala me činjenica o količini izvornih podataka koje koristi u svojim romanima. Mnogi su postavljali isto pitanje. Kako je uspio za nekih tridesetak godina, koliko se bavio pisanjem povijesnih romana, skupiti, zapamtiti, razvrstati toliko povijesnih podataka. Njegovi romani naprosto „pucaju“ od količine izvornih podataka. U svojim romanima: Besmrtnik Turms, Mikael Karvajalka, Tamni anđeo, Tajna njegovog kraljevstva, Rimljanin, Sinuhe Egipćanin, Mikael Hakim, Bosonoga kraljica i dr,. koji imaju povijesnu podlogu, Waltari nije upravo zaokupiran samom poviješću već kroz nju promatra odnosom prema religiji i vjeri, velikim pobunama, sudbinama vladara, ljubavnim tragedijama, putovanjima, lutanjima, sudbinom malog čovjeka u povijesnom vrtlogu itd. Sva ta povijesna zbivanja su upravo kulisa za ono što upravo interesira Waltarija: analiza vječnih čovjekovih dvojbi, njegova ružnu strana: zloća, niske strasti, opčinjenost vlašću i moći. Šiba po svim ideologijama i uskogrudnostima. Ne tolerira moćnicima, a pun je razumijevanja za malog čovjeka koji je samo beznačajan na prvi pogled. I iako pun propasti za čovječanstvo, Waltari , humanist iskazuje krajnju nadu u Sinuhu Egipćaninu : …možda će doći vrijeme, pa će ljudi pristupiti jedan drugom kao bratu, ne ubijajući se. Sinuh je pisan 1954. godine i nažalost još uvijek stoji MOŽDA ili kako je rekao Slaviček: Vrijeme je da se napokon događa: čovjek/ il još vrijeme nije.
Zašto sam odabrala roman POLUMJESEC ili smrt?
Iako se ovaj roman drži nastavkom srednjovjekovne sage Tamna strana duge može se čitati i kao zasebna cjelina.
Ne mogu izdvojiti najdraži roman M. Waltarija, kao kod nekih drugih pisaca, ali sam ovaj roman prije dvije godine ponovno pročitala. Razlog je vrlo jednostavan. Na to me ponukala televizijska, turska serija Sulejman Veličanstveni koju sam željela gledati opet iz želje za povijesnim informacijama (nažalost ili na sreću nisam je odgledala jer se toliko rasplinula u neke meni neinteresantne stvari). Ali morala sam sebi postaviti pitanje: Je li možda autor scenarija , bez obzira na mogućnost izvornosti u vlastitoj zemlji ipak pročitao i ovaj roman koji je prepun informacija upravo iz tog perioda Otomanskog carstva?
Neću prepričavati roman, samo ću napomenuti kako ga vrijedi, kao i sve ostale romane Mika Waltarija, pročitati.
Donesena odluka daruje čovjeku duševni mir i vedru opuštenost. Rješava ga svih dotadašnjih mučnih razmišljanja i nepotrebnih trapljenja oko posljedica odluke koju mora donijeti, pa okrijepljene duše i osokoljen polazi ususret budućnosti… (ovako započinje roman, dovoljno da ga poželite pročitati) zdenka blaslov
Književni opus Mira Gavrana poznat mi je uglavnom preko romana ili povijesnih drama. Kada mi je u ruke dospjela njegova knjiga Ljubavi Georgea Washingtona i druge drame ostalo sam nemalo, ugodno iznenađena. Upravo, očekivala sam interesantan tekst jer je Gavran naprosto takav pisac. Lako se čita, a iza tih lakoća kriju se itekako teške misli i istine.
Ako ste čitač koji ne voli razmišljati nakon pročitanog teksta, onda vam nakon njegovih tekstova može ostati ugoda čitanja, a ako ste osoba koja voli razmišljati o onome o čemu je pisac govorio Gavran vam pruža itekako puno materijala. Još jednom potvrdilo mi se ono što nosim u sebi od prvog njegovog pročitanog teksta, a to je Judita, kako je Miro Gavran naprosto izuzetno dobar poznavatelj ljudske psihe, poglavito ženske.
Gavran ne piše kao neki pisci koji su obilježili moje sazrijevanje Krleža, Andrić, Selimović, Dostojevski, što je upravo i dobro, ali na jedan drugi način kod mene izaziva duboko poštovanje kao što su to izazvali i oni. Miro Gavran, na svoj osebujan način, priča naše životne istine, niti kroz koje se zaplićemo i rasplićemo tijekom naših života. Stoga i ne čudi tolika popularnost njegovih djela i kod kuće i u inozemstvu. Gavran svakako to zaslužuje.
Drama Ljubavi Georgea Washingtona je tkz. jednočinka s dva ženska lika:
Marta Washington, žena G. Washingtona, stara 45 godina i Silvia Carver, ljubavnica G.Washingtona, koja ima 35 godina. Radnja se događa 14.siječnja 1800.godine u podne na imanju Washingtonovih Mount Vernon u Virginiji.
Radnja se događa nakon smrti G. Washingtona. Mjesec dana nakon njegove smrti njegova žena Martha poziva njegovu dugogodišnju ljubavnicu Silvij u Carver. Ona odgovara na poziv i dolazi na imanje. Razgovor dviju žena, dugogodišnjih suparnica teče s takvom lakoćom koja vas tjera da ovu dramu pro čitate u dahu. Prvi put suočene jedna s drugom, prvi put razgovaraju otvoreno o čovjeku koji je odredio njihove sudbine. Iako na početku razgovor teče uljudno i pomirljivo, strasti i emocije suparnica se rasplamsavaju. Pred vama se otkrivaju dva potpuno različita karaktera, dva različita temperamenta kroz čije riječi se otkrivaju i emocije samog G. Washingtona.
Začuđuje koliko Gavran dobro poznaje žensku dušu, intimu, žensku psihu. I sama kao žena nisam se nikad s takvog aspekta promatrala pa me oduševljava to Gavranovo razgolićavanje, u pozitivnom smislu, ženske psihe.
Priča sadrži sve elemente dramske radnje, sa svim svojim kompozicijskim dijelovima i dramskim sukobom koji je toliko moćan koliko „suparništvo“ može donijeti. Uvod je lagan, zaplet tek najavljuje valove koji će izazvani burom emocija izbaciti svu „prljavštinu“ na površinu. Na čiju stranu stati? Marthinu ili Silviji nu? Ni na jednu. Svi nosimo u sebi i jedno i drugo , samo je pitanje životnog trenutka što oda brati. U početku ispunjene prezirom i mržnjom jedna prema drugoj, cilj im je samo povrijediti jedna drugu, ali kako razgovor ide dalje one sve više otkrivaju svoje istinske osjećaje i upravo se sve više približavaju jedna drugoj u toj ljubavi prema istom čovjeku. I kad se istina pred vama otvori u potpunosti i mislite kako je sve rečeno, Gavran završava priču na način koji vas apsolutno ostavi „otvorenih usta“. I što sada?Je li mogu će ovako genijalno završiti priču o dvjema suparnicama i na kraju zapravo zaista ne znati gdje je istina. Gavran je zasigurno odlučio poigrati se i našim emocijama i našim razmišljanjima i odlučio zadati pravi „šah mat“ na kraju.
Priča o dvjema suparnicama koju svakako trebate pročitati.
MARTHA: Što je tu čudno? Nas dvije smo uvijek bile kao sestre. Znale smo sve jedna o drugoj. Sve što bi jedna činila ticalo se na neki način i one druge, jer – u svijesti ljudi nas dvije smo bile u neraskidivoj vezi. Svakako, željele smo jedna drugoj sve najbolje. Naše sudbine su se ispreplele u snažan zagrljaj. Kako uopće biti nezainteresirana za svoju sestru, od čijih postupaka zavisi i tvoja sreća .
Zdenka Blaslov
Ako ste čitač koji ne voli razmišljati nakon pročitanog teksta, onda vam nakon njegovih tekstova može ostati ugoda čitanja, a ako ste osoba koja voli razmišljati o onome o čemu je pisac govorio Gavran vam pruža itekako puno materijala. Još jednom potvrdilo mi se ono što nosim u sebi od prvog njegovog pročitanog teksta, a to je Judita, kako je Miro Gavran naprosto izuzetno dobar poznavatelj ljudske psihe, poglavito ženske.
Gavran ne piše kao neki pisci koji su obilježili moje sazrijevanje Krleža, Andrić, Selimović, Dostojevski, što je upravo i dobro, ali na jedan drugi način kod mene izaziva duboko poštovanje kao što su to izazvali i oni. Miro Gavran, na svoj osebujan način, priča naše životne istine, niti kroz koje se zaplićemo i rasplićemo tijekom naših života. Stoga i ne čudi tolika popularnost njegovih djela i kod kuće i u inozemstvu. Gavran svakako to zaslužuje.
Drama Ljubavi Georgea Washingtona je tkz. jednočinka s dva ženska lika:
Marta Washington, žena G. Washingtona, stara 45 godina i Silvia Carver, ljubavnica G.Washingtona, koja ima 35 godina. Radnja se događa 14.siječnja 1800.godine u podne na imanju Washingtonovih Mount Vernon u Virginiji.
Radnja se događa nakon smrti G. Washingtona. Mjesec dana nakon njegove smrti njegova žena Martha poziva njegovu dugogodišnju ljubavnicu Silvij u Carver. Ona odgovara na poziv i dolazi na imanje. Razgovor dviju žena, dugogodišnjih suparnica teče s takvom lakoćom koja vas tjera da ovu dramu pro čitate u dahu. Prvi put suočene jedna s drugom, prvi put razgovaraju otvoreno o čovjeku koji je odredio njihove sudbine. Iako na početku razgovor teče uljudno i pomirljivo, strasti i emocije suparnica se rasplamsavaju. Pred vama se otkrivaju dva potpuno različita karaktera, dva različita temperamenta kroz čije riječi se otkrivaju i emocije samog G. Washingtona.
Začuđuje koliko Gavran dobro poznaje žensku dušu, intimu, žensku psihu. I sama kao žena nisam se nikad s takvog aspekta promatrala pa me oduševljava to Gavranovo razgolićavanje, u pozitivnom smislu, ženske psihe.
Priča sadrži sve elemente dramske radnje, sa svim svojim kompozicijskim dijelovima i dramskim sukobom koji je toliko moćan koliko „suparništvo“ može donijeti. Uvod je lagan, zaplet tek najavljuje valove koji će izazvani burom emocija izbaciti svu „prljavštinu“ na površinu. Na čiju stranu stati? Marthinu ili Silviji nu? Ni na jednu. Svi nosimo u sebi i jedno i drugo , samo je pitanje životnog trenutka što oda brati. U početku ispunjene prezirom i mržnjom jedna prema drugoj, cilj im je samo povrijediti jedna drugu, ali kako razgovor ide dalje one sve više otkrivaju svoje istinske osjećaje i upravo se sve više približavaju jedna drugoj u toj ljubavi prema istom čovjeku. I kad se istina pred vama otvori u potpunosti i mislite kako je sve rečeno, Gavran završava priču na način koji vas apsolutno ostavi „otvorenih usta“. I što sada?Je li mogu će ovako genijalno završiti priču o dvjema suparnicama i na kraju zapravo zaista ne znati gdje je istina. Gavran je zasigurno odlučio poigrati se i našim emocijama i našim razmišljanjima i odlučio zadati pravi „šah mat“ na kraju.
Priča o dvjema suparnicama koju svakako trebate pročitati.
MARTHA: Što je tu čudno? Nas dvije smo uvijek bile kao sestre. Znale smo sve jedna o drugoj. Sve što bi jedna činila ticalo se na neki način i one druge, jer – u svijesti ljudi nas dvije smo bile u neraskidivoj vezi. Svakako, željele smo jedna drugoj sve najbolje. Naše sudbine su se ispreplele u snažan zagrljaj. Kako uopće biti nezainteresirana za svoju sestru, od čijih postupaka zavisi i tvoja sreća .
Zdenka Blaslov
portret_duŠe.docx | |
File Size: | 72 kb |
File Type: | docx |
mak_dizdar.doc | |
File Size: | 36 kb |
File Type: | doc |
|
|
kafkin_prijatelj-_miro_gavran.pdf | |
File Size: | 308 kb |
File Type: |
tragom_mrtve_princeze-_kenize_mourad.doc | |
File Size: | 34 kb |
File Type: | doc |
umijece_ljubavi_-_erich_fromm.doc | |
File Size: | 54 kb |
File Type: | doc |
mandolina_kapetana_corellija-_luis_de_bernieres.docx | |
File Size: | 16 kb |
File Type: | docx |
|
Neke od mnogih ... by Slidely Slideshow |
nepodnošljiva_lakoća_življenja_milan_kundera.pdf | |
File Size: | 517 kb |
File Type: |
raymond_carver_o_čemu_govorimo_kada_pričamo_o_ljubavi.docx | |
File Size: | 14 kb |
File Type: | docx |
|
na_rubu_pameti_-_m._krleža.docx | |
File Size: | 16 kb |
File Type: | docx |
tako_je_govorio_zaratustra-_fridrich_nietzsche.docx | |
File Size: | 20 kb |
File Type: | docx |
crvena_voda_jurica_pavičić.docx | |
File Size: | 13 kb |
File Type: | docx |
PONOS I PREDRASUDE, Jane Austin
It is a truth universally acknowledged, that a single man in possession of a good fortune, must be in want of a wife (Općenito je poznata činjenica kako je bogatom neoženjenom čovjeku prijeko potrebna žena) – ovom rečenicom počinje jedan od najpoznatijih romana čuvene Jane Austen, Ponos i predrasude. Upravo ove riječi su glavni moto gospođe Bennet koja ni o čemu drugom ne razmišlja osim o tome kako naći dobre muževe za svoje kćerke.
Rečenica ujedno predstavlja jednu od glavnih tema, potraga za bogatim mladoženjom. Ako umjesto žene napišemo dobar brak značenje se mijenja. U ondašnje vrijeme mlada neudana djevojka imala je mali izbor mogućnosti, osim udati se u što višem staležu i bogatstvu.
Prošlo je već 205 godina kako život obitelji Bennet i ljubavna priča Elizabeth i gospodina Darcyja oduševljava čitatelje širom svijeta. No, put uspjeha romana Ponos i predrasude, kao i uspjeh Jane Austin nije se dogodio odjednom.
Prvotni naslov romana bio je Prvi dojmovi. Jane ga je napisala kada je imala samo 21. godinu i to nakon što je s bratom Edwardom i njegovom ženom 1796. boravila u Goodneston Parku u Kentu. Njezin otac George je 1797. pisao izdavaču Thomasu Cadellu u nadi kako će on objaviti prvi roman njegove kćerke, ali mu je paket vraćen uz odbijenicu.
No, Jane nije željela odustati. Marljivo je radila na prepravljanju rukopisa između 1811. i 1812. Godine. Osim prepravki ona mijenja i ime roman u Ponos i predrasude. Za čitavo to vrijeme ona marljivo piše druge priče. Tako je 30.listopada 1811. godine objavljen njezin prvi roman Razum i osjećaji, gdje se potpisuje imenom Dama, a ne svojim imenom i prezimenom.
Foto: YouTube
Tada odlučuje ponovo pokušati objaviti priču o jednom od najinteresantnijih ljubavnih parova, priču o Elizabeth i gospodinu Darcyju, koju ljudi danas toliko vole. Roman je ugledao svjetlost dana 28. siječnja 1813. Godine. No, i ovaj roman je objavljen bez njezinog potpisa – pisalo je samo da je to knjiga autorice romana Razum i osjećaji.
Od originalnog rukopisa Prvi dojmovi gotovo da nije ostalo ništa. Kako je to teško vrijeme za ženskog pisca Jane Austin prodala je autorska prava Thomasu Egertonu za 110 funti. Ta je odluku kasnije skupo platila. Ona je prihvatila da za roman Razum i osjećaji snosi troškove svih eventualnih gubitaka. Tako je na knjizi zaradila 140 funti. No, kako se to nije dogodilo tako brzo ona je Egertonu prodala autorska prava za Ponos i Predrasude, što je značilo da će on snositi odgovornost za sve gubitke. Kasnije je procijenjeno kako je Egerton od samo prva dva izdanja ovog romana zaradio oko 450 funti. Treće izdanje je objavljeno 1817. godine.
Knjiga je prvo prevedena 1813. godine na francuski, a zatim na njemački, danski i švedski jezik. Samo nekoliko mjeseci nakon što je objavljeno prvo izdanje, Jane je za svoju priču dobila predivne kritike. Prvu je dobila od Anne Isabelle Milbanke, buduće supruge Lorda Byrona, koja je o romanu Ponos i predrasude pisala kao o modernom romanu. Poznati kritičar George Henry Lews izjavio je kako bi mu bilo draže da je napisao Ponos i predrasude nego bilo koji roman iz serije Waverley Novels sira Waltera Scotta. No, njegovo mišljenje nije dijelila Charlotte Bronte i to mu je objasnila u pismu napisavši da je taj roman za nju bio razočarenje i, kako je sama navela pažljivo ograđen, dobro kultiviran vrt s urednim granicama i nježnim cvijećem, ali da nema otvorene zemlje, svježeg zraka, niti lijepog potočića.
Jane je bila pod opaskom kritičara jer su se njezini romani razlikovali, po načinu pisanja, od tradicionalnih gotičkih romantičnih romana koji su tada bili vrlo popularni. Ljubav je u romanu Ponos i predrasude opisana kao ograničena i prinuđena. Likovi su bili sve samo ne jednostavni karakteri. Odisali su realnim osobinama, puni mana i pod utjecajem obitelj (a to je upravo njene romane održalo do danas). Naravno sve je to suprotno od onih romantističkih utjecaja i iskaza. Početkom 19. stoljeća. No stvari će se promijeniti i izgleda da Jane Austine nikada nije bila toliko popularna koliko je sada.
Svi njezini romani su ekranizirani, a roman Ponos i predrasude doživio je više ekranizacija i kao film i kao mini serija.
Toliko o romanu koji je jedva ugledao svjetlost dana.
It is a truth universally acknowledged, that a single man in possession of a good fortune, must be in want of a wife (Općenito je poznata činjenica kako je bogatom neoženjenom čovjeku prijeko potrebna žena) – ovom rečenicom počinje jedan od najpoznatijih romana čuvene Jane Austen, Ponos i predrasude. Upravo ove riječi su glavni moto gospođe Bennet koja ni o čemu drugom ne razmišlja osim o tome kako naći dobre muževe za svoje kćerke.
Rečenica ujedno predstavlja jednu od glavnih tema, potraga za bogatim mladoženjom. Ako umjesto žene napišemo dobar brak značenje se mijenja. U ondašnje vrijeme mlada neudana djevojka imala je mali izbor mogućnosti, osim udati se u što višem staležu i bogatstvu.
Prošlo je već 205 godina kako život obitelji Bennet i ljubavna priča Elizabeth i gospodina Darcyja oduševljava čitatelje širom svijeta. No, put uspjeha romana Ponos i predrasude, kao i uspjeh Jane Austin nije se dogodio odjednom.
Prvotni naslov romana bio je Prvi dojmovi. Jane ga je napisala kada je imala samo 21. godinu i to nakon što je s bratom Edwardom i njegovom ženom 1796. boravila u Goodneston Parku u Kentu. Njezin otac George je 1797. pisao izdavaču Thomasu Cadellu u nadi kako će on objaviti prvi roman njegove kćerke, ali mu je paket vraćen uz odbijenicu.
No, Jane nije željela odustati. Marljivo je radila na prepravljanju rukopisa između 1811. i 1812. Godine. Osim prepravki ona mijenja i ime roman u Ponos i predrasude. Za čitavo to vrijeme ona marljivo piše druge priče. Tako je 30.listopada 1811. godine objavljen njezin prvi roman Razum i osjećaji, gdje se potpisuje imenom Dama, a ne svojim imenom i prezimenom.
Foto: YouTube
Tada odlučuje ponovo pokušati objaviti priču o jednom od najinteresantnijih ljubavnih parova, priču o Elizabeth i gospodinu Darcyju, koju ljudi danas toliko vole. Roman je ugledao svjetlost dana 28. siječnja 1813. Godine. No, i ovaj roman je objavljen bez njezinog potpisa – pisalo je samo da je to knjiga autorice romana Razum i osjećaji.
Od originalnog rukopisa Prvi dojmovi gotovo da nije ostalo ništa. Kako je to teško vrijeme za ženskog pisca Jane Austin prodala je autorska prava Thomasu Egertonu za 110 funti. Ta je odluku kasnije skupo platila. Ona je prihvatila da za roman Razum i osjećaji snosi troškove svih eventualnih gubitaka. Tako je na knjizi zaradila 140 funti. No, kako se to nije dogodilo tako brzo ona je Egertonu prodala autorska prava za Ponos i Predrasude, što je značilo da će on snositi odgovornost za sve gubitke. Kasnije je procijenjeno kako je Egerton od samo prva dva izdanja ovog romana zaradio oko 450 funti. Treće izdanje je objavljeno 1817. godine.
Knjiga je prvo prevedena 1813. godine na francuski, a zatim na njemački, danski i švedski jezik. Samo nekoliko mjeseci nakon što je objavljeno prvo izdanje, Jane je za svoju priču dobila predivne kritike. Prvu je dobila od Anne Isabelle Milbanke, buduće supruge Lorda Byrona, koja je o romanu Ponos i predrasude pisala kao o modernom romanu. Poznati kritičar George Henry Lews izjavio je kako bi mu bilo draže da je napisao Ponos i predrasude nego bilo koji roman iz serije Waverley Novels sira Waltera Scotta. No, njegovo mišljenje nije dijelila Charlotte Bronte i to mu je objasnila u pismu napisavši da je taj roman za nju bio razočarenje i, kako je sama navela pažljivo ograđen, dobro kultiviran vrt s urednim granicama i nježnim cvijećem, ali da nema otvorene zemlje, svježeg zraka, niti lijepog potočića.
Jane je bila pod opaskom kritičara jer su se njezini romani razlikovali, po načinu pisanja, od tradicionalnih gotičkih romantičnih romana koji su tada bili vrlo popularni. Ljubav je u romanu Ponos i predrasude opisana kao ograničena i prinuđena. Likovi su bili sve samo ne jednostavni karakteri. Odisali su realnim osobinama, puni mana i pod utjecajem obitelj (a to je upravo njene romane održalo do danas). Naravno sve je to suprotno od onih romantističkih utjecaja i iskaza. Početkom 19. stoljeća. No stvari će se promijeniti i izgleda da Jane Austine nikada nije bila toliko popularna koliko je sada.
Svi njezini romani su ekranizirani, a roman Ponos i predrasude doživio je više ekranizacija i kao film i kao mini serija.
Toliko o romanu koji je jedva ugledao svjetlost dana.